Natural speed please
5. Zakutna ulica
Sutradan ujutro Harry se rano probudio. Iako je znao da je dan, nije otvarao oči. "To je sve bio san", odlučno reče sam sebi. "Sanjao sam daje gorostas po imenu Hagrid došao javiti mi da ću ići u školu za Čarobnjake. Kad otvorim oči, bit ću opet kod kuće, u ormaru." Iznenada začuje kako netko snažno kuca. "Evo, teta Petunia kuca mi na vrata", pomisli, a srce mu siđe u pete. Ipak još nije otvorio oči. Bio je to tako lijep san. Kuc. Kuc. Kuc. "Dobro, dobro", promumlja Harry. "Evo, dolazim." Kad se pridigne, Hagridov teški ogrtač spadne mu s ramena. Koliba je bila puna sunca, oluja je minula. Sam je Hagrid spavao na razvaljenoj sofi, a po prozoru je čaporcima kucala sova držeći u kljunu novine. Harry se osovi na noge sav sretan, baš kao da se u njemu nadima velik balon. Ode ravno do prozora i širom ga otvori. Sova uleti u sobu i spusti novine na Hagrida, koji se još nije probudio. Sova zatim sleti na pod i uzme potezati za Hagridov ogrtač. "Mani se toga!" Harry pokuša otjerati sovu, ali se ona kljunom žestoko okomi na njega i nastavi cupkati ogrtač. "Hagride!" vikne Harry. "Tu je neka sova..." "Plati joj!" progunđa Hagrid ne dižući glavu. "Kako?" "Treba joj platit što nam je donijela novine. Uzmi iz mog ogrtača." Reklo bi se da se Hagridov ogrtač sastoji od samih džepova punih svežnjeva ključeva, sačme, klupka špage, mentol bombona, vrečica čaja... najposiije Harry izvuče iz jednog džepa i šaku neobičnih novčića. "Daj joj pet knuta", pospano će Hagrid. "Knuta?" "Onih malih, brončanih." Harry izbroji pet brončanih novčića, a sova ispruži nogu da joj novac strpa u kožnatu kesicu vezanu za nogu. Zatim sova izleti kroz otvoreni prozor. Hagrid glasno zijevne, uspravi se na sofi i protegne. "Najbolje da krenemo, Harry, imamo pune ruke posla, moramo u Londonu kupit sve što ti treba za školu." Harry je vrtio u ruci čarobnjačke novčiće i razgledao ih. Tad pomisli nešto zbog čega mu se učini da se onaj sretni balon u njemu izdušio. "Hm...Hagride?" "Ha?" odazove se Hagrid obuvajući goleme čizme.
"Ja nemam ni prebite pare... a čuo si i što je sinoć rekao tetak Vernon... da neće nikom plaćati da ja učim magiju." "Ne brini ti za to", reče mu Hagrid ustajući i ćešući se po glavi. "Zar ti misliš da tvoji roditelji nisu tebi ništa ostavili?" "Ali, ako im je kuća razrušena..." "Nisu oni, dečko moj, držali zlato u kući! Jok, prva nam je postaja Gringotts. Čarobnjačka banka. Uzmi si jednu hrenovku, nisu ni hladne loše... a ja ne bi odbio ni komadićak te tvoje rođendanske torte." "Čarobnjaci imaju svoje banke?" "Samo jednu. Gringotts. A vode ju goblini." "Goblini?" "Aha... zato ju, vjeruj mi, niko pametan ne bi ni pokušo opljačkat. Nemoj se, Harry, rađe petljat s goblinima! Gringotts ti je najsigurnije mjesto na svijetu za sve što želiš sačuvat... najsigurnije, osim možda Hogwartsa. Ja zapravo ionako moram u Gringotts, radi Dumbledorea. Radi škole u Hogwartsu." Hagrid se ponosno isprsi. "On mi obično povjerava važne poslove. Da mu tebe dovedem... da mu podignem nešto u Gringottsu... zna on da se u mene može po-uzdat. Je I ti sad sve jasno? Ajde, idemo!" Harry izađe za Hagridom van, na hrid. Nebo se bilo razvedrilo i more se ljeskalo na suncu. Čamac koji je tetak Vernon bio unajmio bijaše još na svom mjestu, ali se u njemu nakupilo mnogo vode za vrijeme oluje. "A kako si ti došao ovamo?" priupita ga Harry gledajući oko sebe neće li spaziti još jedan čamac. "Doletio sam", odgovori mu Hagrid. "Doletio?" "Aha... al sad ćemo se rade vratit ovim čamcem. Sad kad sam te našo, ne smijem se više služit magijom." Obojica uđu u čamac. Harry je još zurio u Hagrida zamišljajući kako je on to letio. "Ipak mi se nekako ne da veslat", reče Hagrid i još jednom zirne iskosa na Harryja. "Ako ja malo... ovaj... pospješim stvari, oćeš ti bit tako dobar da to ne spominješ u Hogwartsu?" "Ma, naravno", potvrdi Harry željan vidjeti još malo magije na djelu. Hagrid opet izvuče onaj svoj ružičasti kišobran, lupne njime dva puta po strani čamca i čamac pojuri prema kopnu. "A zašto nitko pametan ne bi pokušao opljačkati Gringotts?" opet će Harry. "Čarolije... čini..." odgovori Hagrid razmotavajući usput novine. "Vele da najvažnije sefove čuvaju zmajevi. Osim toga, nije ti se tamo lako snać... Gringotts je, znaš, na stotine milja ispod Londona. Duboko dolje ispod
podzemne željeznice. Čak i kad bi uspio štogod zdipit, skapo bi od gladi prije nego što bi se izvuko odanle." Harry je sjedio i razmišljao o tim riječima dok je Hagrid čitao novine, Dnevnog proroka. Harry je od tetka Vernona naučio da ljudi vole da ih ostaviš na miru dok čitaju novine, ali mu je to ovaj put bilo doista teško jer ga nikad nije salijetalo toliko pitanja u isti mah. "Ministarstvo magije opet je zabrljalo stvar", promrmlja Hagrid okrećući stranicu. "Zar postoji i Ministarstvo magije?" upita ga Harry prije nego što se uspio obuzdati. "Jasna stvar", odgovori Hagrid. "Tjeli su, dabome, Dumbledorea za ministra, al on ne bi nizašta napustio Hogwarts, pa je ministar post'o Cornelius Fudge. Seprtlja da mu nema para. Pa sad svakog jutra šalje Dumbledoreu sove jednu za drugom tražeć od njeg savjete." "Ama, što uopće radi Ministarstvo magije?" "Pa, glavni mu je poso da zamaže bezjacima oči i razuvjeri ih da u zemlji ima još masa vještica i čarobnjaka." "A zašto?" "Zašto? E, bogme, Harry, svi bi odreda volili imat magična rješenja za svoje probleme. Ma bolje da nas ostave na miru!" Uto čamac blago dodirne lukobran. Hagrid smota novine i obojica se popnu uz kamene stube na pristanište. Prolaznici su buljili u Hagrida dok su njih dvojica išli kroz ulice gradića prema kolodvoru. Harry im to nije mogao zamjeriti. Ne samo što je Hagrid bio dva puta viši od svih nego je još i upozoravao Harryja na sasvim obične stvari kao što su ure za parkiranje govoreći na sav glas: "Vidiš li ovo, Harry? Što sve ti bezjaci neće izmisliti" "Hagride", reče Harry pomalo zadihan jer je morao trčati da ne za-ostane za divom. "Što si ono rekao, da u Gringottsu ima i zmajeva?" "Pa, tako bar pričaju", odgovori mu Hagrid. "Uh, što bi ja volio imat zmaja!" "Volio bi imati zmaja?" "To sam si želio od malih nogu... ovuda, ovuda!" Stigli su do kolodvora. Za pet minuta polazio je vlak za London. Hagrid, koji se nije razumio u 'bezjački' novac, kao što ga je zvao, dade Harryju nekoliko novčanica da im kupi karte. Ljudi su u vlaku još više buljili u njih. Hagrid je zauzeo dva sjedala i počeo plesti nešto što je izgledalo kao cirkuski šator, Žut poput kanarinca. "Je pismo još kod tebe Harry?" zapita brojeći uzlove. Harry izvadi iz džepa omotnicu od pergamenta. "Odlično", reče Hagrid. "Tu ti je i popis šta će ti sve trebat." Harry razmota drugi list pergamenta koji nije bio sinoć ni zapazio, pa pročita:
ŠKOLA VJEŠTIČARENJA I ČAROBNJAŠTVA U HOGWARTSU
ODORA Učenici prvog razreda moraju imati sljedeće: • Tri obična radna odijela (crna) • Običan šiljasti Šešir (crni) za po danu • Par zaštitnih rukavica (od zmajevske kože ili si.) • Zimski kaput (crni, sa srebrnim kopčama) Pozor! Svaki komad učeničke odjeće mora imati na sebi privjesak s imenom vlasnika. -UDŽBENICI Svaki učenik mora imati po jedan primjerak sljedećih knjiga: • Miranda Goshawk: Zbirka čarobnih formula (1. stupanj) • Bathilda Bagshot: Povijest magije • Adalbert Waffing: Teorija magije • Emeric Switch: Preobrazbe za početnike • Phyllida Spore: čarobnih trava i gljiva • Arsenius Jigger: Čarobni napici i čajevi • Newt Scamander: Fantastične zvijeri igdje ih naći • Quentin Trimblc: Mračne sile: upute za samoobranu -OSTALA OPREMA • čarobni štapić • kotlić (kositreni, standardna veličina br. ) • garnitura staklenih ili kristalnih bočica • I teleskop • vaga od mjedi Učenici mogu donijeti i po jednu sovu ILI mačku ILI žabu krastaču. PODSJEĆAMO RODITELJE DA UČENICI PRVOG RAZREDA NE SMIJU POSJEDOVATI VLASTITE METLE! "I sve ćemo ovo moći kupiti u Londonu?" naglas zapita Harry. "Da, ako znaš kud treba ić", odgovori mu Hagrid. Harry još nikad nije bio u Londonu. Premda se činilo da Hagrid zna kamo ide, bilo je očito da nije navikao ići uobičajenim putem. U podzemnoj željeznici ispriječila se pred njim zapreka za one koji nemaju voznu kartu. U vlaku se naglas potužio da su sjedala pretijesna i da je vlak prespor. "Meni nije jasno kako ti bezjaci mogu bez magije", rekao je dok su se penjali uz pomične stube u kvaru, kojima su se popeli do prometne ulice pune dućana. Hagrid je bio takav gorostas da se lako probijao kroz svjetinu, pa je Harry morao samo ustopice ići za njim. Prolazili su pokraj knjižara i prodavaonica glazbala, pokraj zalogajnica i kina, ali ne i pokraj trgovine u kojoj bi se mogao kupiti
čarobni štapić. Bijaše to tek obična ulica puna običnih ljudi. Je li moguće da su nekoliko milja ispod njih pohranjene gomile čarobnjačkog zlata? Ima li tu doista prodavaonica u kojima se prodaju zbirke čarobnih formula i čarobne metle? Da nije ovo sve skupa nekakva neslana šala koju su smislili Dursleyjevi? Harry bi možda čak i povjerovao u to da nije znao da Dursleyjevi nemaju smisla za humor. Pa ipak, premda je sve ono što mu je Hagrid do tada rekao bilo nevjerojatno, morao mu je, htio-ne htio, vjerovati. "Evo nas," reče Hagrid i stane. "tu ti je Šuplji kotlić, Glasoviti lokal." Bijaše to mala, na prvi pogled prljava krčma. Da ga Hagrid nije upozorio na nju, Harryje ne bi bio ni primijetio. Prolaznici se nisu uopće obazirali na nju. Pogledi su im prelazili s velike knjižare na jednoj strani krčme na prodavaonicu gramofonskih ploča na drugoj strani, kao da uopće ne vide Šuplji kotlić. Zapravo je Harry imao vrlo neobičan osjećaj da ga samo on i Hagrid vide. Prije nego što je dospio to izreći, Hagrid ga uvede unutra. Za jedan takav glasoviti lokal, unutra je bilo sve nekako mračno i ofucano. U kutu je sjedilo nekoliko starica i pijuckalo seri iz malih čašica. Jedna je od njih pušila dugačku lulu. Jedan čovječuljak u cilindru razgovarao je sa starim, potpuno ćelavim pipničarom koji je izgledao kao ljepljiv orah. Kad su njih dvojica ušli u lokal, utihnuo je tihi žamor. Reklo bi se da svi poznaju Hagrida, a pipničar posegne za čašom i priupita ga: "Kao i obično, Hagride?" "Ne mogu, Tome. Došo sam službeno u ime Hogwartsa", odgovori Hagrid i potapše Harryja po ramenu tako da ovaj klecne. "Bože sveti!" uskliknc pipničar motreći Harryja. "Je li moguće... da nije to možda?..." U Šupljem kotliću iznenada zavlada posvemašnji muk. "Bog i bogme", prošapće stari pipničar. "Harry Potter... kakva čast!" Pohita iza šanka, pohrli do Harryja i uhvati ga za ruku, sa suzama u očima. "Dobro došli kući, gospodine Pottere, dobro došli!" Harry nije znao što da kaže. Svi su ga gledali. Ona je starica potezala na lulu a da nije ni zapazila da joj se lula ugasila. Hagrid je sjao od zadovoljstva. Tada su na sve strane počele strugati stolice po podu i učas se Harry izrukovao sa svima u Šupljem kotliću. "Ja sam, gospodine Pottere, Doris Crockford. Ne mogu vjerovati sama sebi da vas konačno vidim." "Drago mije, gospodine Pottere, zaista mije drago." "Oduvijek sam vam željela stisnuti ruku... sva sam izvan sebe..." "Milo mi je, gospodine Pottere, ne mogu vam reći koliko mi je milo. Ja se zovem Diggle, Dedal Diggle." "Pa ja sam vas već vidio!" usklikne Harry, a Dedalu Diggleu od uzbuđenja pade cilindar na pod. "Jedanput ste mi se naklonili u jednom dućanu."
"I on se toga sjeća!" uzvikne Dedal Diggle gledajući redom sve prisutne oko sebe. "Jeste li čuli? On se mene sjeća!" Harry se neprestance rukovao s gostima - Doris Crockford prilazila mu je više puta. Do Harryja se nervozno progura i jedan mlađi čovjek. Treptao je jednim okom. "Profesor Quirrell!" uzvikne Hagrid. "Harry, profesor Ouirrell predavat će ti u Hogwartsu..." "P-P-Pottere," promuca profesor Ouirrell hvatajući Harryja za ruku, "n-nemate p-pojma kako mi je d-drago upoznati se s vama." "A koju vrstu magije vi predajete, profesore Ouirrell?" "O-obranu od m-m-mračnih sila", promumlja profesor Ouirrell kao da nerado govori o tome. "T-to vama, P-P-Pottere, zbilja n-ne treba, je li?" Nervozno se nasmije. "V-vjerojatno ste došli nabaviti svu p-potrebnu opremu? P-pa i ja moram p-pribaviti jednu n-novu knjigu o vampirima." Reklo bi se da se profesor pri samom spomenu te knjige zgrozio. Ali ostali nisu dopustili da profesor Ouirrell zadrži Harryja za sebe. Harryju je trebalo gotovo deset minuta da ih se svih oslobodi. Hagrid je naposljetku uspio nadglasati galamu oko sebe. "Moramo dalje... moramo još svašta kupit. Idemo, Harry!" Pošto je Doris Crockford po posljednji put stisnula ruku Harryju, Hagrid ga povede kroz točionicu i izvede u malo dvorište ograđeno zidom, u kojem bijaše samo jedna kanta za smeće i nekoliko travki. Hagrid se naceri Harryju. "Šta sam ti reko? Jesam ti reko da si ti slavna faca? Čak je i profesor Ouirrell drhto od želje da te upozna... samo što on vječito drhće." "Je li uvijek tako nervozan?" "Ma da. Jadnik. Pametna glava. Sve je bilo u redu dok je studiro samo iz knjiga, al je onda uzeo dopust od godinu dana da stekne nešto prakse iz prve ruke... Kažu da je u Schwarzwaldu naišo na prave vampire i da je imo grdnih neprilika s nekom vješticom... i da odonda nije više pravi. Boji se učenika, a boji se čak i svog predmeta... a di mi je kišobran?" Vampiri? Vještice? Harryju se zavrtjelo u glavi. Dotle je Hagrid brojio cigle u zidu iznad kante za smeće. "Tri gore... dvije sa strane..." mrmljao je. "Tako je. Makni se, Harry!" Pa kucne po zidu vrškom kišobrana. Opeka koju je dodirnuo zadrhće... zatrese se... i u sredini se pojavi rupa... koja se sve više i više širila... i začas se pred njima stvori svod kroz koji je Čak i Hagrid mogao proći, svod kroz koji su stupili u ulicu popločenu oblucima što je vijugala i gubila se u daljini. "Dobro došo u Zakutnu ulicu!" reče Hagrid. I nasmije se Harryjevu zaprepaštenju. Obojica prođu ispod svoda. Harry zirne preko ramena i vidje da se svod za njima u tren oka opet pretvori u debeli zid.
Sunce je obasjavalo naslagane kotliće ispred najbližeg dućana. Na natpisu iznad njih pisalo je: KOTLIĆI - SVIH VELIČINA - BAKRENI, BRONČANI, KOSITRENI, SREBRNI - KOTLIĆ KOJI SE SAMI MIJEŠAJU - SKLOPIVI KOTLIĆI. "E, da, i tebi će trebat jedan od ovih," reče Hagrid, "al prvo moramo doć do tvoje love." Harry poželi da ima još osam očiju. Dok su prolazili tom ulicom, okretao je glavu na sve strane ne bi li sve obuhvatio jednim pogledom: trgovine, robu izloženu pred njima, ljude koji kupuju tu robu. Ispred ljekarne je stajala debeljuškasta žena i vrtjela glavom govoreći: "Zmajevska jetra, sedamnaest srpova unca, ma jesu li oni poludjeli?..." Prigušen, tih huk dopirao je iz mračnog dućana nad kojim je stajao natpis: EYLOPSOVA KUĆA SOVA - ŠUMSKE, BULJOOKE, UŠARE, UTINE, KUKUVIJE Nekoliko je dječaka Harryjevih godina stajalo pritisnutih nosova na izlog u kojem su bile izložene metle. "Pazi," čuo je Harry jednog od njih, "novi Nimbus 2000 ... najbrži od sviju..." Bijaše tu dućana u kojima su se prodavale pelerine, dućana u kojima su se prodavali teleskopi i čudnovati srebrni instrumenti koje Harry nikad prije nije vidio, izloga u kojima bijahu kace pune šišmigjih slezena i očiju jegulja, naslagane hrpe zbirki čarobnih formula, guščjih pera i svitaka pergamenta, bočice Čarobnih napitaka, Mjesečevi globusi... "Gringotts", reče Hagrid. Došli su do snježnobijele zgrade što je stršila medu svim tim malim dućanima. Uz ulaštena brončana vrata stajao je, u skrletnoj i zlatnoj odori... "Da, to ti je goblin", potiho će Hagrid dok su se penjali uz bijele kamene stube prema njemu. Goblin je bio za glavu niži od Harryja. Imao je crnomanjasto, pametno lice, kozju bradicu i, kao što Harry zapazi, vrlo dugačke prste i stopala. Kad su ulazili na vrata, on im se nakloni. Našli su se pred još jednim vratima, ovaj put srebrnim, na kojima bijahu ugravirane ove riječi: Uđi, stranče, ali znaj, Grijeh pohlepe zauzdaj! Tko za tuđim novcem seže, nil na kojoj visi reže. Želiš li u našem domu blago skrbit džepu svomu, upozoren si, tate, znaj smjesta bjež, ne oklijevaj. "Bio bi lud, ko što rekoh, kad bi tu pokušo nešto zdipit", opet će Hagrid.
Dvojica im se goblina naklone dok su prolazili kroz srebrna vrata i ulazili u golemu mramornu dvoranu. Stotinjak goblina sjedilo je na visokim stolicama za dugačkim pultom upisujući nešto u velike poslovne knjige, važući novčiće mjedenom vagom i ispitujući pod povećalom drago kamenje. Nebrojena vrata vodila su dalje iz te dvorane, a drugi su goblini puštali ljude da na njih ulaze i izlaze, Hagrid i Harry zapute se do pulta. '"Bar dan", obrati se Hagrid jednom slobodnom goblinu. "Mi smo došli da podignemo nešto novca iz sefa gospodina Harryja Pottera." "A imate li, gospodine, njegov ključ?" "Imadem ga ovdi negdi", odgovori Hagrid pa uzme vaditi stvari iz džepova i stavljati ih na pult, pri čemu prospe šaku psećih keksa po goblinovoj blagajničkoj knjizi. Goblin se namršti. Harry je dotle gledao drugog goblina s desne strane kako važe hrpu rubina velikih poput žeravica. "Evo ga!" napokon će Hagrid dižući uvis zlatan ključić. Goblin promotri ključić izbliza. "Čini mi se daje sve u redu." "A imadem i pismo od profesora Dumbledorea", važno prozbori i isprsi se Hagrid. "Radi se o znate-već-čemu u sefu broj sedamsto i trinajst." Goblin pomno pročita pismo. "U redu", reče vraćajući pismo Hagridu. "Dat ću vam nekoga da vas odvede do oba sefa. Griphook!" Griphook je također bio goblin. Pošto Hagrid opet potrpa sve svoje pseće kekse u džepove, on i Harry pođu za Griphookom prema jednima od vrata što su vodila iz dvorane. "A što je to znaš-već-što u sefu broj sedamsto trinaest?" priupita Harry Hagrida. "E, to ti sad ne mogu reć", tajanstveno odgovori Hagrid. "To ti je tajna. Nešto u vezi sa Hogwartsom. Dumbledore ima u mene zbilja veliko povjerenje. Ne isplati mi se riskirat da ti to kažem." Griphook im otvori vrata. Harry je očekivao da će vidjeti još više mramora, pa se iznenadi. Našli su se u uskom kamenom hodniku osvijetljenom bakljama. Hodnik se naglo spuštao a na podu su bile uske željezničke tračnice. Griphook zazviždi i niz tračnice se dokotrljaju do njih mala kolica. Sva se trojica popnu na njih - Hagrid poprilično teško-i oni krenu. Isprva su se samo bučno vozili kroz labirint podzemnih hodnika. Harry je nastojao upamtiti, lijevo, desno, desno, lijevo, ravno, desno, lijevo, ali je to bilo nemoguće. Činilo se da kolica sama znaju put jer Griphook nije upravljao njima. Harryja su zapekle oči od hladnog zraka kroz koji su jurili, ali ih je i dalje držao širom otvorene. Jednom mu se učinilo da je na kraju jednog hodnika vidio blijesak vatre pa se okrenuo da vidi nije li to možda zmaj, ali je zakasnio. Pojurili
su još dublje i prošli pokraj podzemnog jezera, uz koje su sa stropa i iz poda rasli stalaktiti i stalagmiti. "Ja nikad nisam naučio koja je razlika između stalagmita i stalaktita", vikne Harry Hagridu usred štropota kolica. "Stalagmiti imaju slovo 'm' u sredini", odgovori mu Hagrid. "I nemoj me sad ništa više pitat jerbo mi je zlo." I doista je sav pozelenio, a kad su se kolica napokon zaustavila uz nekakva mala vrata u zidu hodnika, Hagrid siđe i nasloni se na zid jer su mu koljena klecala. Griphook otključa vrata. Zapahne ih zelenkast dim što je navro kroz vrata, a kad se dim raziđe, Harry zine. Unutra su bile hrpe zlatnika, stupovi srebrnjaka i gomile brončanih knutova. "Sve je ovo tvoje", nasmiješi se Hagrid. Da je sve to Harryjevo - nevjerojatno! Dursleyjevi sigurno nisu znali za ovo jer bi mu inače sve skupa oteli dok bi dlanom o dlan. Koliko su se samo puta tužili da ih previše košta njegovo uzdržavanje! A za sve to vrijeme postojalo je ovo njegovo malo bogatstvo pohranjeno duboko ispod Londona! Hagrid pomogne Harryju da potrpa nešto od tog blaga u torbu. "Ovi su ti zlatnici galeoni", objasni mu. "Galcon ima sedamnajst srebrnih srpova, a srp dvadeset i jedan knut, to je zbilja jednostavno. Dobro ovo će ti bit dosta za dva polugodišta, ostalo ćemo ostavit ovdi za tebe." Hagrid se obrati Griphooku: "A sad, molim, do sefa broj sedamsto i trinajst. I može malo polakše?" "Postoji samo jedna brzina", odgovori mu Griphook. Sad su se spuštali još dublje i još brže. Zrak je bivao sve hladniji i hladniji dok su jurili oštrim zavojima. Protutnjali su i preko jedne podzemne gudure. Harry se nagnuo na stranu da vidi što se nalazi na mračnom dnu, ali je Hagrid prostenjao, zgrabio ga za šiju i povukao natrag. Na sefu broj sedamsto i trinaest nije bilo ključanice. "Odmaknite se malo!" važno zapovjedi Griphook. Zatim nježno pogladi vrata jednim od svojih dugačkih prstiju i vrata se jednostavnorastope. "Kad bi ovo pokušao učiniti netko drugi, a ne goblin iz Gringottsa, vrata bi se uvukla u sebe i ulovila ga u zamku." "Koliko često provjeravate nema li koga unutra?" upita ga Harry. "Otprilike jedanput svakih deset godina", odgovori Grinhook i prilično se ružno naceri. Harry je bio uvjeren da u ovom strogo čuvanom sefu mora doista biti nešto posebno, pa se radoznalo nagne naprijed nadajući se da će u najmanju ruku ugledati bajoslovne dragulje... ali u prvi mah mu se učini da tu nema ničega. Tad spazi na podu malen prljav zavežljaj u smeđem papiru. Hagrid ga pokupi i
strpa u unutarnji duboki džep. Harry je gorio od želje da sazna što je to, ali je bio toliko pametan da nije ništa pitao. "Ajdemo sad opet na ta prokleta kolica, i nemoj mi više ništa govorit jerbo će za mene najbolje bit da ne otvaram usta", reče Hagrid. Nakon još jedne mahnite vožnje, stajali su žmirkajući na suncu pred Gringottsom. Harry nije znao kamo da prvo krene sad kad ima novca na bacanje. Nije ni morao znati koliko galeona vrijedi funta da bi bio svjestan da ima više novca nego što ga je ikad imao - čak i više nego što gaje ikad imao Dudley. "Sad bi ti mogli i uniformu pribavit", reče Hagrid i mahne glavom prema Odjeći za sve prigode kod gospođe Malkin. "Čuj, Harry, imaš li šta protiv da si ja dotle skvasim grlo u Šupljem kotliću? Mrzim ona Gringottsova kolica!" Reklo bi se da mu još nije dobro, pa Harry nervozno stupi u dućan gospode Malkin sam. Gospođa Malkin bijaše nasmiješena zdepasta vještica, sva u odjeći sljezove boje. "Za Hogwarts, dušo?" priupita ga čim Harry zausti da nešto kaže. "Tu imaš sve što ti treba... zapravo se baš sad još jedan mladac oprema za školu." U stražnjoj prostoriji stajao je na klupici dječak blijeda, usiljena lica, na kojem je jedna druga vještica upravo pričvršćivala pribadaču na dugu crnu pelerinu. Gospoda Malkin odvede Harryja do druge klupice i reče mu neka stane na nju, a onda mu navuče preko glave dugačku pelerinu i počne na njoj pribadačama obilježavati potrebnu dužinu. "Zdravo!" pozdravi ga dječak. "I ti ideš u Hogwarts?" "Da", potvrdi Harry. "Meni tata u susjednoj knjižari kupuje knjige, a mama mi malo dalje u ovoj istoj ulici traži čarobne štapiće", reče mu dječak. Govorio je otegnutim glasom, kao da mu je dosadno. "Poslije ću s njima skupa potražiti trkaće metle. Nije mi jasno zašto učenici prvog razreda ne smiju imati svoje metle. Pokušat ću nagovoriti tatu da mi kupi jednu metlu i onda je nekako prošvercati u školu." Harryja je ovaj dečko podsjetio na Dudleyja. "A imaš li ti svoju metlu?" upita ga dječak. "Nemam", odgovori Harry. "Igraš li uopće metloboj?" "Ne igram", otpovrne Harry pitajući se što je to uopće metloboj. "Ja igram... tata kaže da bi bila sramota da me ne izaberu da igram za svoj dom. I ja mislim da ima pravo. Znaš li u kojem ćeš domu biti?" "Ne znam", odgovori Harry osjećajući se u svakom trenutku sve gluplje. "E pa, nitko zapravo ne zna u kojem će domu biti dok ne dodc tamo, ali ja već znam da ću biti među Slytherinima jer su svi u našoj familiji bili Slytherini... a
zamisli da upadneš medu Hufflepuffe, ja mislim da bih u tom slučaju zbrisao, a ti?" "Mmm", izusti Harry žaleći što ne zna reći ništa zanimljivije. "Uh, pogledaj onoga tamo!" iznenada uzvikne dječak i mahne glavom prema izlogu. Pred izlogom je stajao Hagrid, smješkao se Harryju i podizao uvis dva velika sladoleda da mu pokaže da zbog njih ne smije unutra. "To je Hagrid", reče Harry, sretan što i on zna nešto što ovaj dječak ne zna. "On radi u Hogwartsu." "Ah", izusti dječak. "Čuo sam već za njega. On je tamo nekakav sluga, je li?" "On je lovočuvar", ispravi ga Harry. Ovaj mu se dečko sve manje sviđao. "Jest, tako je. Čuo sam da je pravi divljak... da živi u kolibi pokraj škole i da se povremeno opija, pa se onda pokušava baviti magijom, ali obično na kraju zapali sam sebi krevet." "Ja mislim da je on pametna glava", hladno će Harry. "Ma nemoj?" začudi se dječak podsmjehujući mu se. "A zašto je s tobom? Gdje su tvoji roditelji?" "Umrli su", kratko mu odgovori Harry. Nije mu se dalo ništa objašnjavati ovom dječaku. "Ah, žao mi je", odvrati onaj, ali se ne bi reklo da mu je uistinu žao. "Ali valjda su bili našeg soja?" "Bili su vještica i čarobnjak, ako na to misliš." "Ja stvarno mislim da ne bi smjeli primati one druge, a ti? Oni jednostavno nisu kao mi, drukčije su odgojeni. Neki od njih, zamisli, nisu čak ni čuli za Hogwarts dok nisu primili pismo. Ja mislim da bi sve to trebalo ostati među čarobnjačkim obiteljima. A kako se ti zoveš?" Ali prije nego što mu je Harry mogao odgovoriti, gospoda Malkin reče: "Evo, gotovi smo!" Harryju nije bilo krivo što ne mora više razgovarati s tim dječakom, pa skoči s klupice na pod. "E pa, vidjet ćemo se valjda u Hogwartsu!" dobaci mu dječak otegnutim glasom. Harry je bio mučaljiv dok je lizao sladoled što mu ga je Hagrid donio (od čokolade i jagoda s lješnjacima). "Što ti je?" upita ga Hagrid. "Ništa", slaže Harry. Navratili su u jedan dućan kupiti pergamenta i pera. Harry se obradovao kad je našao bočicu tinte što pri pisanju mijenja boju. Kad su izašli iz tog dućana, upita Hagrida: "Hagride, što je to metloboj?" "Bog i bogme, Harry, ja stalno zaboravljam koliko ti malo znadeš... Ne znaš ni što je metloboj!"
"Nemoj mi sada još više otežavati stvar", reče Harry i ispriča mu sve o onom blijedom dječaku kod gospođe Malkin. "... i rekao je da ne bi smjeli uopće primati ljude iz bezjačkih obitelji..." "Ti nisi iz bezjačke familije. Da je on samo znao ko si ti. Sigurno znade za tebe ako je iz čarobnjačke familije, pa vidio si ih u Šupljem kotliću! Ama, šta on zna o tome, neki su od najboljih u magiji bili iz familija u kojima su bili sve sami bezjaci... uzmimo samo tvoju nanu! A vidiš kakva joj je sestra!" "Dobro, a što je to metloboj?" "To ti je naš šport. Čarobnjački šport. To ti je... ko nogomet u bezjačkom svijetu... svi prate metloboj... a igra se u zraku na metlama, sa četiri lopte... nije baš lako objasnit pravila te igre." "A što su Slvtherini i Hufflepuffi?" "Domovi u školi. Ima ih četiri. Svi tvrde da su Hufflepuffi bez-veznjaci, al..." "Kladio bih se da sam i ja Hufflepuff", zlovoljno će Harry. "Bolje ti je bit Hufflepuff neg Slytherin", tajanstveno će Hagrid. "Nema ni jedne jedine vještice ni čarobnjaka koji su se pokvarili a da prethodno nisu bili Slytherini. Slytherin je bio i onaj Znaš-već-tko..." "Vol... oprosti... Znaš-već-tko je bio u Hogwartsu?" "Prije puno, puno godina", potvrdi Hagrid. Kupili su i udžbenike u knjižari Krasopis od Bugačice, u kojoj su knjige bile naslagane na policama do stropa. Bilo je tu knjižurina velikih poput kamenih ploča na cesti i uvezanih u kožu, knjižica malenih poput poštanskih maraka, u svilenim koricama, i knjiga punih neobičnih simbola, a bilo ih je i u kojima nije bilo ničega. Čak bi i Dudleyju, koji nikad ništa nije čitao, rasle zazubice za nekima od njih. Hagrid je morao upravo odvući Harryja od Kletvi i protukletvi (Očarajte svoje prijatelje i zbunite svoje neprijatelje najnovijim osvetničkim crnima: gubitkom kose, klecanjem nogu, mutavošću i koječim drugim), knjige profesora Vindictusa Viridiana. "I ja sam se bavio mišlju kako da začaram Dudleyja." "Ne kažem da je to loša ideja, al ne smiješ se služit magijom u bezjačkom svijetu, osim u iznimnim prigodama", reče Hagrid. "U svakom slučaju, ne bi se još znao služit tim kletvama, morat ćeš još puno, puno učit da dođeš do tog stupnja." Hagrid nije dao Harryju ni da kupi kotlić od čistog zlata ("Na tvom popisu piše kositreni!"), ali su kupili lijepu vagu za vaganje sastojaka u čarobnim napicima i sklopivi mjedeni teleskop. Zatim su svratili u ljekarnu, koja je bila vrlo zanimljiva, usprkos groznom smradu, mješavini pokvarenih jaja i trulog zelja. Na podu su stajale kačice s nečim sluzavim, uza zidove bijahu na policama poredane staklenke s travama i sjajnim prascima, a sa stropa su visili naramci perja, niske očnjaka i kolutovi pandži. Dok je Hagrid naručivao od čovjeka za
tezgom neke osnovne sastojke Čarobnih napitaka za Harryja, Harry je razgledao srebrne rogove jednoroga, od kojih je svaki stajao po dvadeset jedan galeon, i sićušne, blistave oči kukaca (pet knutova za žlicu). Ispred ljekarne je Hagrid još jednom bacio pogled na Harryjev popis. "Još samo čarobni štapić... ah, da, nisam ti još kupio ni dar za rođendan." Harry osjeti kako crveni. "Ne moraš mi ni kupovati..." "Znam da ne moram. Znaš šta, kupit ću ti jednu životinju. Neću žabu krastaču, one su već davno izašle iz mode, svi bi ti se smijali... a ja opet ne volim mačke jerbo od njih kišem. Kupit ću ti sovu. Svi klinci žele sovu, sove su zbilja korisne, nose poštu i slične stvari." Nakon dvadesetak minuta izašli su iz Eevlopsove kuće sova, mračne i pune komešam'a i treperenja i užagrcnih očiju. Harry je nosio veliku krletku u kojoj bijaše lijepa bijela sova što je čvrsto spavala s glavom zavučenom pod krilo. Neprestance je zahvaljivao Hagridu zamuckujući baš kao profesor Ouirrell. "Nema na čemu", otresito odvrati Hagrid. "Ne vjerujem da si se baš nadobivo darova kod onih Dursievjevih. Još samo da skoknemo do Ollivandera... to je jedino mjesto di možeš dobit čarobne Štapiće, a ti moraš imat najbolji od najboljih." Čarobni štapić... to si je Harry zapravo najviše želio. Taj je dućan bio tijesan i otrcan. Nad vratima je stajao natpis s kojeg su se IjuštiJa zlatna slova: Ollivander - proizvođač kvalitetnih čarobnih štapića od . godine prije Krista. U prašnom je izlogu, na iz-blijedjclom purpurnom jastučiću, ležao samo jedan čarobni štapić. Kad su ušli u dućan, negdje daleko straga razlegao se cilik zvonca. Bijaše to skučen i pust dućan u kojem se nalazila samo jedna stolica dugih i tankih nogu, na koju je Hagrid sjeo da pričeka. Harry se čudno osjećao, kao daje u knjižnici u kojoj vlada strogi red. Zatomio je više novih pitanja što su mu pala na pamet, Umjesto toga, zagleda se u tisuće uskih kutija uredno naslaganih do sama stropa. Iz nekog nepoznatog razloga svrbjela ga je šija. Reklo bi se da tu sama prašina i tišina izazivaju svrbež nekom tajanstvenom čarolijom. "Dobar dan", oglasi se netko blagim glasom. Harry se Iecne. Zacijelo se i Hagrid lecnuo jer se razlegne škripa i on brže-bolje ustane sa stolice. Pred njima je stajao starac kojem su širom otvorene svijetle oči sjale poput dva mjeseca u mračnom dućanu. "Zdravo", nespretno će Harry. "Ah, da", opet će starac. "Da, da. Mislio sam ja da ću vas uskoro vidjeti. Harry Potter." Ovo nije bilo pitanje.
"Imate majčine oči. Čini mi se kao da je jučer bila ovdje kupiti svoj prvi štapić. Dvadeset i sedam centimetara dugačak, tanak, vrbov. Zgodan štapić za čarobiranje." Gospodin Ollivander priđe Harryju. Harry poželi da starac bar jednom žmirne. Te su mu srebrnkaste oči bile nekako jezovite. "Vaš je otac pak više volio štapić od mahagonija. Dvadeset osam centimetara dugačak. Elastičan. Malo snažniji, idealan za preobrazbe. E, sad, rekao sam da je vaš otac više volio... a, zapravo, štapić, naravno, bira čarobnjaka." Gospodin Ollivander toliko se približio Harryju da su im se nosovi malne dodirnuli. Harry spazi svoj odraz u njegovim zamagljenim očima. "A tu je i..." Gospodin Ollivander dotakne dugačkim bijelim prstom munjoliki ožiljak na Harryjevu čelu. "Žao mi je što moram priznati da sam upravo ja prodao štapić kojim vam je ovo učinjeno", reče blagim glasom. "Trideset i tri centimetra. Od tisovine. Snažan štapić, vrlo snažan, ali u pogrešnim rukama... E, da sam ja znao što će taj štapić napraviti u svijetu..." Zavrtjevši glavom, napokon spazi, na Harryjevo veliko olakšanje, i Hagrida. "Rubeus! Rubeus Hagrid! Baš mi je drago Što vas opet vidim... Od hrastovine, četrdeset centimetara, prilično savitljiv, je li?" "Tako je, gospodine, točno", potvrdi Hagrid. "Dobar štapić, nema zbora. Ali vjerojatno su vam ga slomili kad su vas isključili iz škole?" priupita ga odjednom gospodin Ollivander strogim glasom. "Ovaj... da, slomili su mi ga, da", reče Hagrid stružući nogom po podu. "Ipak su mi ostale obje polovice", nadoda malo vedrije. "Ali ne služite se valjda njima?" upita ga gospodin Ollivander oštrim glasom. "Ma ne služim, gospodine", brže-bolje će Hagrid. Harry primijeti kako je pritom snažno stisnuo u ruci svoj ružičasti kišobran. "Hmmm", izusti gospodin Ollivander i odmjeri Hagrida prodornim pogledom. "E, a sad... gospodine Potter. Da vidimo!" Izvadi iz džepa dugačak krojački metar sa srebrnkastim mjerama. "Kojom rukom čarobirate?" "Ja sam... ovaj... dešnjak", odgovori Harry. "Ispružite ruku. Tako, tako." Pa izmjeri Harryju ruku od ramena do vrha prstiju, od zgloba do lakta, pa visinu od ramena do poda, od koljena do pazuha i opseg glave. Dok je sve to mjerio, govorio je: "Gospodine Potter, svaki Ollivanderov čarobni štapić ima u svojoj srži snažnu magičnu supstanciju. Koristimo se dlakom jednoroga, perjem iz feniksova repa i zmajevskim srčanim vlaknima. Nema potpuno jednakih Ollivandcrovih štapića, baš kao što nema ni potpuno
jednakih jednoroga, zmajeva ni feniksa. I dakako da tuđim štapićem nećete nikad polučiti tako dobre rezultate." Harry odjednom shvati da mu krojački metar sam od sebe mjeri razmak između nosnica. Dotle se gospodin Ollivander motao oko polica i vadio s njih kutije. "Dosta će biti", reče, i krojački se metar složi na podu. "E, dobro, gospodine Potter. Isprobajte najprije ovaj. Od brezovine, sa zmajevskim srčanim vlaknima. Dvadeset dva i pol centimetra. Zgodan i elastičan. Uzmite ga samo u ruku i zamahnite njime." Harry uzme štapić i (osjećajući se glupo) ovlaš zamahne njime, ali mu ga gospodin Oilivander gotovo istog časa otme iz ruke. "A ovaj je od javora, s feniksovim perjem. Deset i pol centimetara. Sličan biču. Isprobajte ga..." Harry ga je htio isprobati, ali čim je podigao štapić uvis, opet mu ga gospodin Ollivander otme. "Ne, ne... uzmite ovaj, od ebanovine i dlake jednoroga, dvanaest i pol centimetara, gibak. Hajde, hajde, isprobajte ga!" Harry ga je isprobao. Pa je isprobao još jedan. I još jedan. Nije mu bilo jasno što gospodin Ollivander zapravo traži. Hrpa isprobanih štapića na stolici sve je više rasla. Reklo bi se da je gospodin Ollivander to zadovoljniji što ih više skida s polica. "Izbirljiva mušterija, a? Ali ne brinite, naći ćemo mi već ovdje onaj pravi... a kako bi bilo... pa, da, zašto ne... da pokušamo s kojom neobičnijom kombinacijom... božikovina s feniksovim perjem, dvanaest i pol centimetara, lijep i savitljiv?" Harry uzme od njega taj štapić. Odjednom u prstima oćuti toplinu. Podigne štapić iznad glave i naglo zamahne njime kroz prašni zrak, a iz vrha štapića vrcne roj crvenih i zlatnih iskri poput vatrometa bacajući razigrane mrlje svjetla po zidovima. Hagrid podvrisne i zaplješće, a gospodin Ollivander uzvikne: "E, bravo! Da, stvarno je dobro. Zbilja dobro, dobro, dobro... kako je to čudno... stvarno čudno..." I ponovo strpa Harryjev štapić u kutiju, koju zamota smeđim pakpapirom svejednako mrmljajući: "Čudno... zbilja čudno..." "Oprostite," obrati mu se Harry, "što vam je to čudno?" Gospodin Ollivander zagleda se u Harryja svojim svijetlim očima. "Ja se, gospodine Potter, sjećam svakog štapića koji sam prodao. Svakog pojedinog štapića. I eto, sudbina je htjela da je pero iz feniksova repa u vašem štapiću iz istog onoga repa kao i... u onom drugom. Zbilja je pravo čudo što vam je suđen baš ovaj štapić čiji je brat... ama, čiji vam je brat napravio taj ožiljak na čelu."
Harry proguta. "Da, trideset i tri centimetra. Od tisovine. Stvarno se neobične stvari događaju. Svaki štapić bira svoga čarobnjaka, sjećate se... Mislim da od vas, gospodine Potter, možemo očekivati velike stvari... Uostalom, i onaj čije ime ne smijemo spominjati, napravio je velike stvari... užasne, da, ali velike..." Harry se naježi. Nije bio siguran da mu je gospodin Ollivander baš jako drag. Plati mu sedam zlatnih galcona za štapić, a gospodin Ollivander isprati ih klanjajući se iz dućana. Kasnopopodnevno sunce klonilo se zapadu dok su se Harry i Hagrid probijali opet kroz Zakutnu ulicu, prolazili kroza zid i kroz Šuplji kotlić, sad potpuno pust. Harry nije ni riječi rekao dok su prolazili londonskim ulicama, nije čak ni primijetio koliko ljudi bulje u njih u podzemnoj željeznici, onako natovarene svim onim paketima čudnovatih oblika, s usnulom bijelom sovom u Harryjevu krilu. Popeli su se još jednim pomičnim stubama i izašli na postaji Paddington. Harry pojmi gdje se nalaze tek kad ga Hagrid potapše po ramenu. "Imamo još malo vremena da štogod prigrizemo prije odlaska tvog vlaka", reče mu Hagrid. Kupi hamburgere pa obojica sjednu na stolice od plastike da ih pojedu. Harry je neprestano gledao oko sebe. Sve mu se činilo tako čudno. "Je sve u redu, Harry? Nekako si mi šutljiv?" reče Hagrid. Harry nije pravo znao kako bi to objasnio. Upravo je proslavio najljepši rođendan u životu... a ipak... žvakao je hamburger tražeći u glavi prave riječi. "Svi misle da sam ja nešto posebno", napokon reče. "Svi oni ljudi u Šupljem kotliću, profesor Guirrell, gospodin Ollivander... a ja nemam pojma o magiji. Kako oni mogu od mene očekivati velike stvari? Ja sam tobože slavan, a čak se i ne sjećam čime sam se to proslavio. Ne znam uopće Što se dogodilo kad je Vol... oprosti... hoću reći, one noći kad su mi roditelji poginuli." Hagrid se nasloni na stol. Iza raščupane brade i čupavih obrva nazirao se dobrostiv smiješak. "Ne brini ti ništa, Harry. Brzo ćeš ti sve to naučit. Svi u Hogwartsu počinju od nule, sve će to tebi ić od ruke. Samo budi svoj! Znam da je to teško. Ti si izabran, a to je uvijek teško. Al u Hogwartsu će ti bit divno... i meni je bilo... pa i sad je, istini za volju." Hagrid je pomogao Harryju da se ukrca u vlak koji će ga ponovo odvesti do Dursleyjevih, a na rastanku mu je pružio jednu omotnicu. "Ovo ti je vozna karta za Hogwarts", reče mu. "Prvi rujna... na kolodvoru King's Cross... sve ti lijepo piše tu na karti. Ako budeš imo bilo kakvih problema s Dursleyjevima. pošalji mi pismo po sovi, ona će već znat gdje će me nać... Do viđenja, Harry!"
Vlak je krenuo s kolodvora. Harry je želio gledati Hagrida sve dok ga ne izgubi iz vida, pridigao se sa sjedala i pritisnuo nos uz prozor, ali čim je žmirnuo, Hagrid je nestao.
